Priča Delamarisa

Tvornicu je otvorilo poduzeće Generalno francusko društvo za konzerviranje hrane (Societe Generale francaise). Mještani su je nazvali „fabrica dei Francesi“ ili „fabrica dei bagni“ (u prijevodu „tvornica Francuza“ ili tvornica „kupališta“).

Warhanek iz Beča izgradio je drugu tvornicu koja je s radom započela 22. prosinca 1882. godine. Warhanek je bio prvi koji je u Tršćanskom zaljevu izgradio tvornicu za konzerviranje ribe u Devinu kod Trsta 1867. godine. Godine 1882. manju tvornicu izgradio je Giovanni Degrassi, a 1904. Troion i dioničari otvorili su i četvrtu tvornicu (S.I. Prodotti Alimetari Torrigiani). Više od polovine cjelokupne proizvodnje tvornice su prodavale u inozemstvu.

U tvornicama su pržili, marinirali i u bačvicama konzervirali jegulje iz Venecijanske lagune, pržili „ruske srdele“ i konzervirali ih u maslinovu ulju u limenkama. Srdele su stavljali u limenke zapremine 125 grama, a najveće limenke sadržavale su 1000 grama srdela. Haringe iz Norveške su čistili, prelijevali octom, dodavali im arome i konzervirali u bačvice.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata zbog nedostatka sirovina i muške radne snage sva industrijska aktivnost u tim krajevima bila je paralizirana. Godine 1918. proizvodnja je potpuno zaustavljena, a tvornica je bila zatvorena do 1920. godine. Zavladali su bijeda i glad. Stanje je pogoršala velika suša, a onda i kuga i španjolska groznica. Za vrijeme rata vojne vlasti zabranile su ribolov na moru. More je bilo minirano, bio je zabranjen lov mrežama i noćni ribolov. Brodići su noću morali ostati privezani u luci. Većina muškaraca i mladića bila je na frontama. Stariji ribari i žene zaposlene u tvornicama ostali su bez posla.

Godine 1920. cjelokupnu izolsku imovinu Austrijske banke kupilo je talijansko poduzeće S.A.Conservifici. Kupili su i tvornicu Degrassi i S.I. Prodotti Alimetari Torrigiani. Godine 1930. S.A. Conservatrici prestrukturirano je i preimenovano u Ampelea Conservatrici S.A. Nekadašnju tvornicu Warhanek preuzeo je novi vlasnik Giorgio Sanguetti. Godine 1926. preimenovana je u Arrigoni. Uspon Ampelee bio je silovit zbog snažne potpore Italije koja je željela zadovoljiti unutarnje potrebe tržišta i istodobno dobiti stranu valutu na račun vlastite jeftine radne snage. Tvornicu su modernizirali novim parnim kotlovima, autoklavima za sterilizaciju pod tlakom na 125 °C, novim radionicama i elektrifikacijom. U proizvodnji su uglavnom upotrebljavali srdelu, skušu, inćune i tunu. Proizvodili su raznovrsne riblje konzerve, riblje brašno, riblje ulje, filete uvezene ribe bez kostiju i marmeladu. Osim toga, proizvodili su i konzerve povrća, slane filete inćuna u staklenim posudama, pasiranu rajčicu i koncentrat. Od iznimno velike važnosti bila je kvaliteta proizvoda, ponajprije zbog američkoga i kanadskog tržišta. Zato je tvornica zapošljavala posebne kušače kako bi osigurala zrelost i kvalitetu slane ribe, fileta i pašteta. Posljednji kušač prestao je raditi 1950. godine. Godine 1938. Ampelea i Arrigoni organizirali su i vlastitu ribarsku flotu koja je sadržavala 31 plovilo za lov na plavu ribu. Arrigonijeva flota imala je i tunolovke, a Ampelea, među ostalim, dva transportna broda za uvoz smrznute ribe. Nakon 1943. godine naš je teritorij okupirala Njemačka koja je oduzela suverenitet tadašnjoj Talijanskoj Socijalnoj Republici i uključila je u sklop Trećeg Reicha.

Nakon rata nadzor nad pogonom preuzela je tzv. Narodna vlast Pokrajinskog narodnooslobodilačkog odbora. Poslovanje tvornice bilo je vrlo oslabljeno. Zbog političke situacije, vlasništva onkraj granice i nedostatka sirovina vladala je velika zbrka. Godine 1947. centralna vlast u Beogradu izdala je dekret da se svi moderni strojeve odvezu u Hrvatsku jer su se bojali da taj teritorij prema mirovnom ugovoru neće pripasti Jugoslaviji. Godine 1947. tvornica je nacionalizirana i dobila je ime „Ex Ampelea“. Potpisivanjem mirovnog ugovora Izola je uključena u zonu B. Godine 1950. tvornica Delamaris prema zakonu o samoupravi prešla je iz državnog u društveno vlasništvo, a sljedeće godine i u upravljanje radnog kolektiva. Godine 1952. u Izoli je osnovano uvozno-izvozno poduzeće svježe i konzervirane ribe Delamaris. Konačnim priključenjem Jugoslaviji, godine 1954., zabilježena je prekretnica u teškim poslijeratnim godinama. Slijedila je modernizacija s nabavom novoga autoklava i stroja za zatvaranje konzervi. Godine 1956. tvornica je dobila ime Iris, Arrigoni pa Argo. Godine 1959. zbog cjelokupne reorganizacije prehrambene industrije Iris, Argo, Delamaris i koparska Ikra (bivša de Langlade) spojile su se u Kombinat konzervne industrije Delamaris, koji je djelovao do 1973. godine. U okviru kombinata u postrojenju Iris prerađivana je riba, a u Argu ostali prehrambeni proizvodi. Poduzeće je u sljedećim godinama doživljavalo uspone i padove, različite pokušaje reorganizacije i prestrukturiranja. Nakon 1962. godine zbog nedostatke domaće ribe za preradu preusmjerili su proizvodnju u preradu voća i povrća, proizvodnju jušnih koncentrata, a ponajprije u mješovite riblje konzerve.

Godine 1973. tvornice riblje prerađivačke industrije spojile su se s drugim sličnim slovenskim poduzećima u Udruženo poduzeće prehrambene industrije HP Ljubljana. Godine 1978. spojile su se s Drogom Portorož i tako djelovale sve do 1989. godine.

Osamostaljenje Slovenije za Delamaris je značilo smanjenje prirodnog tržišta, što je prisililo preusmjerenje strategija na istočna i zapadna inozemna tržišta te suočavanje sa snažnom konkurencijom. Posljedica je bila racionalizacija i povećanje produktivnosti, u prvom redu na račun automatizacije proizvodnje. U siječnju 1992. na osnovi promijenjenih okolnosti nastao je poslovni sustav za ribarstvo i konzerviranje hrane, čiji je nositelj bilo poduzeće HOLDING DELAMARIS p.o. Izola. U okviru tog sustava djelovala su sljedeća poduzeća: Delsar d.o.o. (industrija konzerviranja), Riba d.o.o. (ribarstvo), Delmar d.o.o. (promet ribom), Lera d.o.o. (uzgajanje ribe) i Frigomar d.o.o. (pakiranje smrznute ribe). Godine 1997. i u toj je djelatnosti završena privatizacija i nastala su četiri nova poduzeća: Delamaris d.d., Delmar d.o.o., Riba d.o.o. i Frigomar d.o.o. U kolovozu 2008. proizvodni dio odvojen je iz dioničkog društva Delamaris, konzervna industrija d.d. i počeo je samostalno djelovati u okviru društva Delamaris, konzervna industrija d.o.o., kraće Delamaris d.o.o.

Proizvodnja je 2014. preseljena u novoizgrađenu zgradu u Kalu u Pivki. Poduzeće je usmjereno na održivi razvoj, pakira u aluminijska pakiranja, promovira tradicionalne proizvode i razvija nove.